Poznata logopedinja Valentina Kolek Dragić: "Djeca uče puzati gledajući u ekran, to nije normalno"

Mnogim mališanima i njihovim roditeljima s područja Bjelovarsko-bilogorske, Požeško-slavonske, Sisačko-mosavačke, Brodsko-posavske županije i šire ime Valentine Kolek Dragić dobro je poznato. Ova logopedinja već godinama radi s djecom koja imaju teškoće u govoru, jeziku, komunikaciji i razvoju, ulazi u obitelji, vrtiće i škole, surađuje s roditeljima, odgojiteljima i stručnjacima te, ondje gdje je sustav često spor, pokušava otvoriti vrata što ranijoj pomoći. Ovih je dana njezin dugogodišnji rad dobio i formalnu potvrdu. Valentina je, naime, stekla titulu specijalistice rane intervencije.

Za nju osobno, kaže, to je veliko olakšanje i završetak jednog dugog puta. Za njezine malene pacijente i njihove obitelji, nada se, još važnija potvrda da usluga koju dobivaju može biti kvalitetnija, šira i cjelovitija.

Daruvarski počeci

- Moram priznati da mi je trebalo jako dugo da završim studij. Upisala sam ga prije nekoliko godina, ali obiteljski život i sve druge okolnosti malo su to zaustavili. No, diploma je konačno tu, na čemu posebno moram zahvaliti i mojoj mentorici prof.dr.sc. Jamini Ivšac Pavliša - s ponosom ističe Valentina.

Rana intervencija za ovu mladu stručnjakinju nije nikakva novost. Štoviše, njome se bavi od 2015. godine, kada je radila u Centru Rudolf Steiner u Daruvaru. Upravo Daruvar, kaže, zauzima posebno mjesto u njezinu profesionalnom razvoju jer je ondje zapravo počela raditi ono što danas smatra jednim od najvažnijih područja svoje struke.

- Rana intervencija za mene je počela u Daruvaru. Prije 2015. u Steineru nije bilo te usluge, a tadašnja ravnateljica Sanja Major omogućila nam je da polako krenemo, vidimo koje su potrebe obitelji, škola i vrtića. Kasnije je ravnateljica Silvija Kancijan nastavila razvijati tu uslugu. U Daruvaru su škole i vrtići stvarno bili jako dobar primjer suradnje na čemu sam im i danas od srca zahvalna - ističe.

Pojašnjava kako kod nas nije uobičajeno da stručnjake netko tako otvoreno pusti u odgojno-obrazovni sustav, u skupine, među djecu i odgojitelje. No, upravo takva vrsta suradnje, tumači naša sugovornica, omogućuje da se djetetu ne pomaže samo u terapijskoj sobi, nego i ondje gdje ono stvarno živi, igra se, uči i raste.

- S tadašnjom kolegicom iz Steinera psihologinjom Stelom Šimunić, ulazila sam dva do tri puta tjedno u obitelji ili vrtiće. Radili smo u skupinama djece, u suradnji s odgojiteljima, koji su nam govorili što im je izazov i što im treba kako bi se dijete lakše uključilo - objašnjava.

Čarobni štapić

Upravo se u tome, dodaje Valentina, ogleda najveća razliku između klasične logopedske terapije i rane intervencije. Dijete ne dolazi samo na 30, 45 ili 60 minuta rada, nakon čega se očekuje čudo. Napredak se događa tek kada se savjeti stručnjaka uvedu u svakodnevicu, u obiteljsku rutinu, igru, hranjenje, komunikaciju, vrtić, širu obitelj.

- Roditelji često očekuju da ćemo mi, nakon što nam dovedu dijete, nešto odraditi i da će to biti to. Ali, na žalost, čarobni štapić ne postoji. Savjeti koje pružamo moraju se provoditi svakodnevno, moraju ući u obiteljske rutine i rituale. Samo na taj način dijete može napredovati, a problem se postepeno rješavati - pojašnjava naša sugovornica.

No, upravo su roditelji, dodaje, često najopterećeniji. Trče od stručnjaka do stručnjaka, svatko im govori nešto drugo, a sustav ih rijetko okuplja na jednom mjestu. Hrvatski sustav rane intervencije, smatra, još uvijek je previše rascjepkan.

- Kod nas se događa da dijete ide jednom terapeutu u zdravstvenu ustanovu, u vrtiću s njim rade drugi stručnjaci, a možda dobiva još neku uslugu u sustavu socijalne skrbi. Svi ti sustavi funkcioniraju odvojeno, a mi stručnjaci međusobno najčešće komuniciramo samo ako se privatno poznajemo i ako to želimo. Naime, ne postoji obveza da sjednemo jednom mjesečno i zajedno napravimo plan za dijete. Takva suradnja bi trebala postojati jer ona omogućuje brži napredak - upozorava stručnjakinja.

Fragmentiranost sustava

Upravo je fragmentiranost sustava bila i tema njezina specijalističkog rada, u kojem je uspoređivala Hrvatsku s četiri europske države i promišljala što bi se moglo poboljšati. Jedan od zaključaka za nju je vrlo jasan: rana intervencija u Hrvatskoj trebala bi biti besplatna i dostupna odmah.

- Ja sam privatnik, danas imam svoj kabinet u Novskoj i od toga živim, ali smatram da bi rana intervencija trebala biti besplatna. Ne bi se smjelo događati da roditelji dižu kredite kako bi platili terapije. A to se događa. Ako jedna logopedska terapija stoji 30 ili 40 eura, a dijete dolazi četiri puta tjedno, to je 150 ili 160 eura samo za logopeda. Većini djece treba još neka usluga. To je obiteljima ogroman teret - kaže.

Dodatni problem su, dodaje, liste čekanja. U javnom sustavu roditelji na pregled za svoje najmlađe često čekaju i po dvije godine, a kada dođu na red, za neke je teškoće već izgubljeno dragocjeno vrijeme. S druge strane, već i privatni kabineti imaju svoje liste čekanja, što pokazuje koliko su potrebe za ovog vrstom usluge velike.

Valentina danas ima privatni obrt, ali i dalje surađuje s Udrugom Korak dalje u Daruvaru. Riječ je o dugogodišnjem angažmanu koji je, kaže, s vremenom postao više od obične suradnje.

Posebne veze

-To je već neka vrsta emocionalne veze i zbog toga i nisam odustala od Daruvara. Unatoč tome što je tempo vrlo zahtjevan. Djece koja trebaju pomoć stručnjaka je jako puno, u ovom poslu nema konkurencije jer svi imamo i previše posla. Na žalost, nisam u mogućnosti nekoga zaposliti jer na tržištu jednostavno nema ovakvog kadra. Uz liste čekanja, to nam je također veliki problem. Nedostaje nam stručnjaka, pogotovo u ranoj intervenciji. Ako se i odluče školovati za ovo područje, mnogi mladi radije otvaraju privatne kabinete nego što ulaze u sustav. U sustavu bi trebalo povećati plaće, dati više podrške, poštovanja i bolje stipendije za deficitarna zanimanja - smatra naša sugovornica.

Ipak, kad je riječ o zapošljavanjima i stručnom kadru, naša sugovornica se nada određenim promjenama od srpnja

- Očekujemo dolazak mlade logopedinje pa će biti i više djece koja su nam do sada bila na listi čekanja, a njenim zapošljavanjem će sva ta djeca dobiti logopedsku terapiju - kaže.

Valentina ukazuje i na činjenicu da u logopedske kabinete djeca dolaze sve ranije. Najčešće već oko druge godine, no teškoće se mogu uočiti i mnogo prije. Najmlađe dijete koje je ona pregledala imalo je samo 16 dana.

- Majka je primijetila problem s dojenjem. Na pregledu se vidjelo da dijete ima kraći frenulum i teškoće s orofacijalnom muskulaturom. Kada se neke stvari prepoznaju na vrijeme, mogu se spriječiti kasniji problemi s hranjenjem, žvakanjem, a posredno i govorom. Upravo je to bio slučaj s mojim malenim pacijentom - objašnjava.

Na pitanje zašto danas toliko djece treba pomoć logopeda i stručnjaka rane intervencije, Valentina ne pristaje na jednostavne odgovore. Nije, kaže, kriv samo ekran, kako su mnogi skloni tvrditi u posljednje vrijeme, niti je problem samo u roditeljima, tempu života ili medicini. Riječ je, vjeruje ona, o spoju mnogih okolnosti.

Djeca i ekrani

- Danas preživljavaju djeca koja nekada medicinski možda ne bi preživjela ili ne bi dobila odgovarajuću skrb. Medicina je napredovala, što je dobro, ali ne znamo uvijek posljedice svega što je dijete prošlo. Tu su i ekrani, ubrzan način života, manje podrške baka, djedova i šire okoline, manje dječje igre na ulici. Sve se to skupilo - kaže.

Ekrani su, ipak, jedna od tema s kojom se svakodnevno susreće. Upozorava da djeca prerano dobivaju mobitele, tablete i sadržaje koji nisu primjereni njihovoj dobi.

- Vidim djecu koja uče puzati gledajući u ekran. To nije normalno. Dijete treba prohodati gledajući prema mami, tati, baki ili djedu, a ne prema mobitelu. Do treće godine dijete nema što raditi na mobitelu ii računalu - jasna je Valentina.

I sama je majka petipolgodišnjeg dječaka kojemu mobitel nije dio svakodnevice. Ne zato što zagovara potpunu zabranu tehnologije, nego zato što, kaže, vjeruje u mjeru, zajedničko gledanje i razgovor o sadržaju.

- Moj sin nema mobitel ni Playstation. Zna što je to, ali nije mu zanimljivo jer se od početka igrao igračkama. Primjerice, crtiće najčešće gledamo zajedno i razgovaramo. Nije cilj zabraniti tehnologiju, nego znati kada, koliko i kako je koristiti - kaže.

U radu s djecom često vidi posljedice pretjeranih vizualnih podražaja. Djeci su obične igračke dosadne, pažnja im je kratka, očekuju brz efekt, zvuk, bljesak i stalnu stimulaciju. No, dobra je vijest da se promjene događaju kada se ekrani maknu i kada se odrasli uključe.

- Kada ih maknete s medija, oni vrlo brzo ponovno postanu ono što jesu - kaže Valentina.

Velik dio njezina rada odnosi se i na osnaživanje roditelja. Mnogi dolaze umorni, uplašeni i iscrpljeni, često s dijagnozom s kojom se ne znaju nositi i sustavom koji im ne daje dovoljno podrške.

Roditelji na mukama

- Roditelji često dođu slomljeni. Često se na prvom pregledu prvo oni isplaču i požale, potraže rame za plakanje, a tek onda slijedi rad s djetetom. U takvim situacijama pokušavam ih smiriti te zajednički nastojimo pronaći odgovarajuće rješenje - govori naša sugovornica.

Zato apelira na društvo da bude manje sklono osudi. Dijete koje vrišti u trgovini, kaže, nije nužno neodgojeno. Roditelj koji ne može odmah smiriti dijete nije nužno popustljiv ili loš. Iza takvog ponašanja mogu stajati senzorne teškoće, razvojni izazovi, iscrpljenost ili nešto što promatrač ne vidi.

- Ako ne možeš pomoći, nemoj osuđivati. Postoji milijun razloga zašto je nešto tako - poručuje ova stručnjakinja.

U nekim europskim zemljama toj se temi pristupa puno ozbiljnije i organiziranije nego kod nas, kaže. Primjerice, u Finskoj rana intervencija postoji stotinu godina i djeca se sustavno prate od najranije dobi. U SAD-u se, kaže, ulaganje u ranu intervenciju promatra i ekonomski.

- Amerikanci su izračunali da se jedan dolar uložen u ranu intervenciju vrati sedam puta kroz manju potrebu za kasnijom podrškom. Kod nas se tako ne gleda. Kod nas rana intervencija nije prioritet, a trebala bi biti - kaže.

Jer, krajnji cilj puno je vrjedniji no što to možda na prvu djeluje.

Potreba, ne luksuz

- Cilj rane intervencije je stvoriti funkcionalnog čovjeka. Da dijete bude sretno, zadovoljno i da funkcionira u skladu sa svojim mogućnostima, da danas-sutra bude što samostalnije - zaključuje Valentina.

Drugim riječima, rana intervencija ne bi se trebala doživljavati kao svojevrsni luksuz nego kao pravo svakog djeteta i ulaganje u njegovu samostalniju, sigurniju i sretniju budućnost.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!