DINKO TANDARA Bio je prvak Jugoslavije u taekwondou, ratni heroj, a ostao prije svega - čovjek

BJELOVAR – Dinko Tandara s prvim danom mjeseca ožujka otišao je u mirovinu. Posljednje radno mjesto bilo mu je u ono ravnatelja u Upravi za savjetodavnu, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć pri Ministarstvu hrvatskih branitelja. Prije toga bio je četiri godine pomoćnik ministra hrvatskih branitelja. No, ovog Bjelovarčanina čiji korijeni su iz naselja Ričice u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ljudi poznaju i cijene i zbog mnogih drugih njegovih aktivnosti zahvaljujući kojima je na neki način, ispisao bjelovarsku povijest. Tandara je, naime, bio reprezentativac bivše države i uzastopni prvak Jugoslavije u taekwondou od 1986. do 1991. godine.

Osnovao je i bio trener bjelovarskog Taekwondo kluba Omega, a dužnost predsjednika kluba obnaša i danas. Tandara je dragovoljac Domovinskog rata i hrvatski branitelj koji je prošao mnoga ratišta diljem zemlje. U Domovinskom ratu na posebno mučan način, izgubio je dvije godine starijeg brata Antu. Oca nikada nije upoznao jer je poginuo u Njemačkoj kada je on imao samo mjesec dana. Siromaštvo i težak život obilježili su njegovo rano djetinjstvo.

Oca nije upoznao

No, sve spomenuto oblikovalo je Dinka u osobu kakva je danas. Kako sam za sebe kaže, nikada nije bio u nijednoj političkoj stranci, a jedina koalicija koju priznaje je ona s ljudima. Upravo takav stav pretvorilo ga je u rado viđenog gosta u svim krugovima. Vole ga obični ljudi, cijene ga branitelji, sportaši i političari.

No, tko je zapravo Dinko Tandara? Otkrio nam je to u podužem razgovoru u kojem je s nama podijelio i neke detalje iz svog života koji nisu poznati široj javnost.

- Moja majka s nas troje malene djece doselila je iz Ričica pored Imotskog u Klokočevac. Bilo je to 1964. godine, a stigli smo u kuću koja je bila u jako lošem stanju. Ja sam imao dvije godine, brat Ante bio je dvije godine stariji, sestra Neda tri. Otac je poginuo u Njemačkoj kada sam imao samo mjesec dana tako da njega nisam nikada upoznao. Ta praznina uvijek je ostala baš to, praznina, jer ja ne znam kako je imati oca. Majci je taj period života bio veoma težak, prisjeća se Tandara i dodaje kako je u osnovnoj školi upoznao taekwondo.

Počeo je trenirati u 7. razredu, a tada o tom sportu nije ništa znao osim da je nalik onome što u filmovima izvodi Bruce Lee. Svidjelo mu se, makar je, kako kaže sam za sebe, bio jako visok i pomalo nekoordiniran. No, bio je uporan što je zapravo dobra poruka mladima. Osim talenta, za uspjeh je, naglašava naš sugovornik, neophodna upornost. U dane kada nije trenirao, pohađao je likovnu radionicu jer je od malena pokazivao sklonost ka umjetnosti.

Da je itekako talentiran u taekwondou, pokazale su nadolazeće godine.

Filmovi o Bruce Leeju

- Ivica Bilić nas je sve u to doba potaknuo na treninge. Dokazao nam je kako bi svi ti filmovi o Bruce Leeju koje smo zaluđeni gledali mogli biti istiniti, taekwondo nam je bio jako atraktivan. No, od cijele generacije, jedino sam ja ostao uporan i nastavio s treninzima i u kasnijoj dobi. Bila je to prava ekipa: Dražen Stilinović-Stila, Marijan Pavičić-Pajo, Zoran Gašparić, Vlado Bertić, Damir Lauš, Vesna Filipović, Jasna Lovrin, ima ih puno. Tada su krenula i prva natjecanja, prisjeća se Tandara koji je 1982. godine otišao u vojsku, a nakon nje na studij u Split.

- Ostao sam apsolvent brodostrojarstva, nikada nisam diplomirao na tom fakultetu. Moja želja je bila upisati Likovnu akademiju, no bio sam 14. na listi. A primali su 12. studenata. Crtanje i grafika i danas su mi jedan od dražih hobija koje imam. A imam ih nekoliko… Nikad nisam mislio da ću završiti kineziološki fakultet, prisjeća se naš sugovornik i dodaje kako je u to vrijeme upoznao i svoju suprugu, te dobio dva sina. Luka se rodio 1987., a Pavle godinu kasnije. Trenirao je, osvojio mnoge medalje, bio neprestano u sportskom vrhu Bjelovara, ušao u reprezentaciju, bio prvak države, pucao zbog toga od ponosa i borio se radeći razne poslove, da prehrani obitelj. A potom je došao rat!

- Više nije bilo pitanje što napraviti ili što mi je prioritet. Mogao sam ostati doma kao i mnogi drugi sportaši. No, zajedno s bratom Antom bez razmišljanja sam se prijavio. Kada smo odlazili, moja mama je samo rekla: „pa ne morate oboje ići“, prisjeća se naš sugovornik tih turobnih vremena i ističe kako je po njemu to bilo jednostavno nešto što se moralo.

Bratova sudbina

- Nitko od nas to nije htio. Nismo bili bez straha, svi smo mi bojali, ali morali smo ići, ističe Tandara koji je u ratu s kolegama iz Specijalne jedinice PU Bjelovarsko-bilogorske „Omega” bio od samih početaka. I to posvuda po Hrvatskoj. Pakrac, Bilogora, Maslenica, Velebit… Brata Antu koji je u tom trenu imao suprugu te sinove od 8 mjeseci i dvije godine, izgubio je na blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine u Kusonjama pokraj Pakraca, kada je ubijeno 20 hrvatskih branitelja, a o čemu je kasnije snimljen i igrani film naziva Broj 55 koji vjerno prikazuje mučenje i masakriranje hrvatskih branitelja. Taj film, otkriva nam Dinko, majci nikada nije dao da pogleda.

Što se zapravo toga dana dogodilo, javnost je saznala mnogo mjeseci kasnije kada je početkom siječnja 1992. godine, uz cestu Pakrac-Požega, pronađena prva masovna grobnica u Domovinskom ratu. U njoj je, među ostalima masakriranim braniteljima bio i Ante Tandara.

- Tražili smo ih aktivno, nadali se i živjeli u agoniji. Dobili smo dojavu da Ante leži ranjen u bolnici, a tada je tetka, mamina sestra otišla prva u posjet i vidjela da to nije naš Ante. Teško je bilo, priča Dinko koji je sam rekao majci da je Ante među poginulima.

Što se tiče ratnih zbivanja i planiranih djelovanja, Tandara o potezima tadašnjeg državnog vrha ima samo riječi hvale.

Plakao kao malo dijete

- Sjećam se dana kada su iz Bjelovara tenkovi odlazili za Okučane. Sjedio sam za volanom svog crvenog Renaulta 4, a pored mene, na suvozačevom sjedalu, su bili pancirka i puška. Promatrao sam tu kolonu i plakao kao malo dijete jer sam tada shvatio da s tom puškom koju imam u rukama, s tim komadom željeza ne mogu ništa, ne mogu obraniti svoj grad. Zato moramo skinuti kapu predsjedniku Franji Tuđmanu jer je politički odigrao dobru utakmicu. Imali smo i sreće, bili smo hrabri. A najjače od svega je bilo što smo stvarno svi bili jedni za druge, kao da smo bili braća. Uvjeren sam i da nas je Bog čuvao jer smo branili svoju kuću, priča Tandara koji se osvrnuo i na brojne nestale za kojima se i danas traga.

- Stalno ponavljam da onaj koji zna gdje su, da čuva sebe. Strah ih je za vlastitu sudbinu. No, mi ćemo ih i dalje tražiti. Vjerujem da će ih se najviše pronaći na vukovarskom području, samo je pitanje hoće li njihovi najbliži biti živi da ih dostojno sahrane, priznaje Tandara koji za ministra Tomu Medveda kaže kako je pravi radoholičar.

- Volio bih da je većina ministara kao on, kod njega nema praznog hoda. Ponosan sam što sam bio dio takve ekipe, ističe naš sugovornik koji je poznat po tome da se uvijek postavljao zaštitnički prema slabijima. Najveća nagrada mu je, kako nam otkriva, kada mu drugi kažu kako ima „žicu“ za ljude.

- Grešaka sigurno imam, ali navečer legnem miran. Imam osjećaj da sam cijeli svoj život poklanjao vrijeme drugima, sada ću vrijeme posvetiti sebi, kaže nam Tandara kojeg smo zamolili da s nama podijeli neke ratne trenutke koji nisu nužno loši, a koje i danas rado prepričava u društvu svojih prijatelja, suboraca.

Anegdote s ratišta

- Išli smo na Velebit 1993. godine. Bio je studeni, pao je visok snijeg, a ja sam prvi prtio put jer sam uvijek bio najveći. Sjećam se Žmirka koji je nosio luft madrac sa sobom kako ne bi morao spavati na tvrdoj podlozi. Kada smo se spremali na spavanje, napuhao ga je, legao, a meni dozvolio da prilegnem na drugu stranu. No, nije računao kada ja legnem da će on odletjeti s njega kao katapultiran, priča nam Dinko neke od ljepših uspomena s ratnih terena.

Jedna od onih koje se i danas prepričavaju jest i ona s Zdenkom Radićem kojeg je, kako nam u šali prepričava, unaprijed osudio na zatvor.

- Uzeo sam komad karton i ugljenom nacrtao Zdenka, njegovu karikaturu, Motorolu, no nacrtao sam i rešetke kako ga okružuju. Kad ono, on stvarno kasnije završio u zatvoru, priča naš sugovornik, a da je priča istinita potvrđuje i Zdenko osobno koji se našao u blizini. Ovjekovječili smo taj trenutak fotografijom.

- Nemojte da se dugo grlimo, što će ljudi pomisliti?!“, našalio se Zdenko zagrlivši ratnog kolegu i prijatelja. Improviziralo se na svakom koraku, a Dinko se prisjetio kako je iz stvari oko sebe napravio ražanj kako bi mogli ispeći prase.

Sjećanje na Dadu

Osim ovih lijepih, bilo je naravno, i onih manje lijepih trenutaka koje čovjeku ne izlaze iz sjećanja. Među njima je i uspomena na poginulog Davora Hegedića koji je život izgubio 1. svibnja 1995. godine, prvoga dana operacije Bljesak, u Gornjem Kovačevcu kod Novske. Toga dana započela je vojno–redarstvena operacija ”Bljesak” u kojoj su snage Hrvatske vojske i policije oslobodile okupirano područje zapadne Slavonije.

- Pucalo se sa svih strana. Kada sam s još jednim kolegom došao do Dade, vidio sam ranu kroz uho, iznad ključne kosti. Onda sam mu podigao košulju i vidio da je metak ušao u tijelo. Izlazne rane nije bilo. Shvatio sam da nije to baš bezazleno. U tom trenutku mi smo bili duboko u šumi, nešto više izloženi od ostalih naših postrojbi, prisjeća se Tandara i nastavlja kako su potom svog ranjenog suborca stavili na nosila i krenuli s njegovim izvlačenjem prema natrag.

- Bilo je to kroz brdovito i teško prohodno područje. Nosili smo sigurno 90 i nešto kilograma. Uz Dadu je bilo i njegovo oružje. Bilo je jako naporno, od tolikog tereta i teškog terena, grčili su nam se mišići. Čulo se nekoliko puta: „Pa ne možemo više“, no, odustajanje nije nipošto bila opcija. Forsirali smo da ga što prije iznesemo do hitne, a naletjeli smo u jednome trenutku i na naše dečke iz druge postrojbe koji su mislili da smo „s druge strane“. Iako je to bilo malo nezgodno, srećom, ništa se loše nije dogodilo, prisjeća se Tandara.

Iako pod teškim uvjetima, Davorovi suborci donijeli su ga tako ranjenog do ceste gdje ga je preuzela hitna pomoć. Nažalost, izdahnuo je u helikopteru, na putu prema bolnici.

- I danas kao uspomenu na Dadu čuvam njegovu narančastu trakicu koju je nosio na ramenu. Skinuo sam ju i sačuvao, napisao sam datum koji me podsjeća na gubitak suborca kojeg sam gledao kao mlađeg brata, prisjeća se Dinko Tandara.

Maraton lađa

Nakon rata Tandara je radio brojne poslove. Između ostaloga, jedan je od lađara kojemu je Maraton lađa na Neretvi posebna ljubav. Bio je Tandara instruktor za borilačke sporte, zapovjednik sportske satnije, načelnik odjela kineziologije te je naposljetku bogatu karijeru završio u Ministarstvu branitelja.

- Jednom prilikom predsjednik Zoran Milanović me pitao kako to da sam kao Imoćan u ministarstvu za hrvatske branitelja, a nisam u nijednoj stranci, nisam u HDZ-u. Rekao sam mu da naš ministar nije uopće gledao na to. Uvijek sam zapravo bio blizu politike, ali nisam postao političar. Jedina koalicija na koju pristajem jest ona s ljudima, s čovjekom. To je ono što je meni bitno, pojašnjava Tandara svoj način razmišljanja kojeg smo upitali kako mu je u mirovini i ima li planove što će raditi.

Odmah je spremno odgovorio da naprosto želi vrijeme za sebe i za sve ono što je na čekanju već godinama.

- Ja sam i dalje uz svoje ministarstvo, uz ljude koji tamo i dalje rade. Ako mogu pomoći, oni znaju da me mogu nazvati. Ali, sada me veseli što ću napokon moći više vremena provoditi u svojoj radionici za obradu drveta koju polako opremam već desetak godina. Nabavio sam i neke strojeve i pomalo počeo raditi razne rukotvorine. Neke sam i patentirao.

U mojoj radionici nastaju drvene fotelje, barski stolci, neobične lampe, a budući da znam šivati, rad na koji sam ponosan jest i kožna kapa. Kod nas doma ja sam taj koji šiva. Naprosto, čovjek sam koji nikada ne može biti na miru. Evo, danas sam baš kod prijatelja radio na baušteli. Kod kuće sam većinu radova odradio sam, radim kobasice i krvavice jer volimo domaće proizvode. Znači, sve što se rukama može odraditi, meni je privlačno. Orem i zemlju, mnogi ne znaju da imam svoj traktor na majčinom imanju u Klokočevcu, priča naš sugovornik koji je jednom prilikom od običnog automobila napravio kabriolet.

Obitelj i ljudi kao najveće bogatstvo

- Odrezao sam mu krov, sašio onaj gornji dio i na taj način sam napravio kabriolet, pogledajte, pokazuje nam fotografiju na svom mobitelu Dinko koji je uvjeren da mu je otac ostao živ da bi sigurno imao još dvoje, troje braće ili sestara. Isto tako, da rat nije došao, potvrđuje nam kako bi zasigurno supruga i on imali još djece jer ona su pravo bogatstvo. Presretan sam jer uz unuku koju imam i koja, samo da napomenem, također trenira taekwondo, čekamo i unuka koji nam stiže na ljeto, naglašava Tandara.

Sestra Neda živi u Splitu, ima troje djece i troje unučadi. A mama je i dalje u Klokočevcu, na istoj zemlji na koju su došli 1964. godine. Ima 86 godina i još je veoma vitalna. Nećaci, sinovi od pokojnog brata Ante, također su u Bjelovaru, tako da je obitelj uvijek oko njega.

Naposljetku, kako je na kraju našeg razgovora Tandara sam naglasio, osim svoje obitelji, stekao je i bogatstvo kroz brojne ljude koje je upoznao i koji su ga na neki način dotaknuli.

Na tim krilima hrabro je zakoračio u mirovinu koja će mu, i sam je uvjeren, biti sve samo ne mirna.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!