Četvero radnika iz Suvenir Arbora otišlo u mirovinu, neki su ondje proveli 40 godina, ovo su njihove priče

SIRAČ – Četvero radnika ove je godine otišlo u mirovinu iz Suvenir Arbora u Siraču. Od njih četvero čak troje su osobe s invaliditetom. Desetljeća su proveli u ovoj ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koja se između ostaloga, bavi proizvodnjom namještaja i proizvoda od drva te izradom suvenira i rukotvorina.

Bisera Sarač iz Daruvara, Vlado Kateković iz Badljevine i Branko Kačera iz Velikog Grđevca samozatajni su i vrijedni ljudi, a njihova invalidnost nimalo nije utjecala na požrtvovnost na poslu. Unatoč tjelesnim oštećenjima, ovi su ljudi na poslu izgarali i davali sve od sebe za kolektiv. Potvrdio je to ravnatelj Zoran Polenus i dodao kako je u Suvenir Arboru mirovinu dočekao i Slavko Ježabek iz Šibovca.

Donosimo njihove priče koje dokazuju kako tjelesna oštećenja ne moraju nužno biti prepreka za samostalan rad.

Dani bez plaće

Bisera Sarač kolege su uvijek od milja zvali Biba.

- Od 1996. do 2013. godine radila sam u pakeraju. Nemam lijevu šaku, tako da imam utvrđen invaliditet od 60 posto. Unatoč tome, uvijek sam radila, od države nikada nisam tražila niti jedne kune ili sada centa. Nakon ukupno 34 godine radnog staža, od čeka 30 u Suvenir Arboru, zaradila sam svoju mirovinu. Imam dvoje djece, sina i kćer, njih sam sama uspjela postaviti na noge, školovati ih, udati i oženiti, priča nam Bisera koja je tek prošli tjedan prestala raditi.

Kako nam kaže, posljednjih 13 godina bila je na ručnom bušenju, tiplanju, krpanju…

- Radna ekipa i odnosi bili su kao i kod kuće. Pamtimo uspone i padove, a bilo je i pjesme i veselja. To je normalno, to je život. Mi smo 8 sati bili tamo, nekada smo se posvađali pa pomirili i tako u krug, prisjeća se atmosfere na poslu Bisera koja je, kako kaže u šali, promijenila 14 ravnatelja.

Sjeća se i ratnih godina i posla na ciglani, granata koje su padale na grad, vremena kada se plaće nisu primale…

- Najdraži ravnatelj bio mi je Alen Baščevan, makar sam jako zadovoljna i sa sadašnjim Zoranom Polenusom, priznaje Bisera koja već ima plan za umirovljeničke dane.

Osim u vrtu i cvijeću, puno vremena namjerava provoditi s djecom i unucima.

- U lipnju mi je rođendan pa će me svi posjetiti. Onda ćemo proslaviti i moj odlazak u mirovinu nakon čega namjeravam otići na odmor kod djece u Pulu. Družit ćemo se ovo ljeto, nana će se napokon njima posvetiti, radosna je naša sugovornica koja želi ostatak života provesti u zdravlju i s najbližima.

Kako kaže, po naravi je vesela i vedra osoba, nimalo tmurna, a takvu bi voljela i mirovinu imati.

Samozatajan Branko

Nakon 34 godine u mirovinu iz Suvenir Arbora otišao je i Branko Kačera iz Badljevine.

Radio je vrlo zahtjevan posao na CNC stroju, odnosno računalnoj glodalici.

- Radio sam programe i šablone, znači i programiranje i na samom radnom stroju. To sam radio nekih 32 godine. A bio sam sve skupa 34 u Suvenir Arboru, kaže nam samozatajni Branko.

- Jedan od težih perioda bio je onaj nakon požara kad je izgorio Suvenir Arbor. To je jedan od najtežih dana. Poslije toga nismo odmah krenuli raditi. Obnova je trajala možda pola godine. Sjećam se i perioda kada nismo primali plaće… No, bilo je i divnih dana, kaže naš sugovornik i naglašava kako su društveni odnosi među radnicima bili jako dobri što je bilo baš lijepo.

- Dolaskom mladih ljudi to se malo promijenilo, no tako je valjda moralo biti. Više mi stariji nismo bili u prvom planu i u modi. Sada su došle neke mlađe generacije, pojašnjava Branko koji ima 80 posto tjelesnog štećenja.

Unatoč tomu, nikada na poslu nije osjetio pritisak, kaže nam.

- Znači, svi smo manje, više ravnopravni. Nitko se s nama nikada nije izrugivao, podržavamo jedni druge, a ako ne nešto n e možemo odraditi sami, uvijek ima netko tko će uskočiti i pomoći, zadovoljan je Branko.

- Postoji ta empatija među ljudima, zaključuje svoju priču o Suvenir Arboru Kačera koji baš poput Bisere, već ima plan za mirovinu.

Domaće životinje, vrt i dan koji je često prekratak.

- Kao da nisam nikad radio. To je poglavlje koje sam završio i više ne postoji. Nema nikakvih potreba za žaljenjem. Bilo je lijepo dok je trajalo i to je to, zaključuje naš sugovornik koji kroz život korača bez isticanja.

Život u Značkari

Jedan od onih koji je također samo radio bez isticanja bio je i Vladimir Kateković, gluhonijema osoba od koje su se u Suvenir Arboru oprostili prošloga tjedna.

- Posljednji put kao radni kolega pozdravio i počastio nas je Vladimir Kateković. Nakon 39 godina rada u našoj ustanovi, Vladimir odlazi u zasluženu mirovinu. Većinom nasmiješen i spreman na šalu dočekao je i taj dan. Želimo mu dugu, sretnu i zanimljivu mirovinu, poručili su iz Suvenir Arbora ponosno objavivši i fotografije s domjenka na kojem je Vlado počastio svoje radne kolege. Pomalo sjetan pogled najbolje govori koliko je ovaj čovjek sebe davao za posao koji je radio gotovo četiri desetljeća.

O njemu samo riječi hvale ima i ravnatelj Zoran Polenus.

- Vlado je živio vrlo teško. Jedno vrijeme živio je sam, pa onda s jednom ekipom ovdje kod nas pored tvornice. Bila je zgrada koju smo zvali Značkara. Radnici su tu živjeli, njih 3-4 čak u sobi, a bile su dvije sobe. Radnici su si kuhali zajedno i tako. Vlado je osoba s oštećenim sluhom, ima velikih problema s komunikacijom, rijetki ga u potpunosti mogu razumjeti. A to je zato jer nije na vrijeme imao mogućnost učiti znakovni jezik.

Međutim, u našem kolektivu su ljudi jako dugo radili zajedno pa su već doslovno pogledom znali što onaj drugi misli, priča nam ravnatelj i naglašava kako je Vlado vrlo savjesna osoba, vrijedan i radišan čovjek koji je cijeli život radio u Suvenir Arbor, najčešće u pilani.

- O njemu sve najbolje mogu reći, zaključio je ravnatelj Polenus i dodao kako ništa manje hvale nisu zaslužili ni ostali radnici koji su otišli u zasluženu mirovinu.

Polenus: "Ti ljudi zaslužili su biti zadovoljni"

- Slavko nije kod nas bio dugo. Jedno tri godine, on je električar po struci. Trebali smo osobu koja je savjesna i koja zna što radi. Radio je po pogonu, sve što je trebalo od održavanja. Onda smo imali nedostatak portirske službe koja je kod nas dežurna od 0 do 24 i 365 dana u godini. Jedno vrijeme bio je tamo, a ondje je ostao i dočekao mirovinu na našoj porti, hvali ravnatelj Polenus Slavka koji je razumio cijeli proizvodni proces.

Što se tiče Branka, on je bio, naglašava ravnatelj pravi majstor na CNC mašini.

- To je kompleksan posao gdje se mora znati crtati, računati, izračunavati, smišljati šablone, gdje trebamo alate pripremiti i tako dalje. To je posao koji zahtjeva čovjeka koji malo više mora znati. On je završio tehničku školu, ali je kod nas u kolektivu oštetio prst na poslu, te dobio određeni invaliditet. Radio je, zahvaljujući svojoj sposobnosti, na jednom od ključnih strojeva u našoj tvornici, ističe Polenus.

Na požrtvovnosti i radu čestitao je i Biseri koja odlazi u zasluženu mirovinu.

- Ona je radila u pogonu konstantno, bila je na poslovima koji nisu jednostavni. Uz dvoje djece, malu plaću i naporan rad, tim više zbog toga što nema jednu šaku, nije joj bilo lako i skidam joj kapu do poda. Pravi je borac, kazao je ravnatelj.

Kako je rekao, svi ti radnici od ranih 90-ih su u njihovom kolektivu.

- Izdržali su sve dobre i loše dane u našem Suvenir Arboru. Imali smo i požare, i stečajeve, ali smo preživjeli. Osobe s invaliditetom na tržištu ne nalaze pre lako posao, a oni su uspjeli izdržati sve to uvijek nadajući najboljem. Ja sam došao 1995. tako da znam dosta od njima i mislim da su ti ljudi odradili časno i pošteno svoj posao u našem kolektivu. Ovo je nama jako bitna stvar, da naši ljudi dočekaju svoju zasluženu mirovinu i da odu zadovoljni, zaključio je ravnatelj Zoran Polenus.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!